Pola Hrvatske može raditi. Zašto to ne čini?

U Hrvatskoj se često vodi rasprava o tržištu rada. S jedne strane, poslodavci tvrde da ne mogu naći radnike. S druge, mnogi ljudi kažu da posla nema, ili da su uvjeti neprihvatljivi. U isto vrijeme, zemlja bilježi odljev mladih, uvoz stranih radnika i sve veću ovisnost o sezonskom radu. No koliko zapravo imamo ljudi koji mogu raditi, ali trenutno – ne rade?

Tko su radno sposobni građani?

Prema statistici, radno sposobnima smatraju se sve osobe starije od 15 godina. To ne znači da svi oni moraju raditi, ali spadaju u dobnu skupinu koja teoretski može sudjelovati na tržištu rada. To su i zaposleni i nezaposleni, ali i veliki broj onih koji nisu ni jedno ni drugo.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2024. godine, u Hrvatskoj je bilo oko 3,29 milijuna radno sposobnih osoba.

Od tog broja:

• 1,68 milijuna osoba bilo je zaposleno
• 89 tisuća bilo je nezaposleno, odnosno aktivno tražilo posao
• 1,52 milijuna nije radilo niti tražilo posao – oni su svrstani u tzv. neaktivne

Zvuči malo – ali što brojke zapravo znače?

Brojka od 89 tisuća nezaposlenih izgleda kao ogroman napredak, pogotovo ako se sjetimo da smo prije desetak godina imali gotovo četiri puta više nezaposlenih. No ta brojka pokazuje samo one koji su službeno prijavljeni i aktivno traže posao.

To znači da u statistiku nisu uključeni ljudi koji:

• nisu prijavljeni na burzu,
• povremeno rade “na crno”,
• su izgubili motivaciju za traženje posla,
• skrbe o djeci ili starijima,
• čekaju iseljenje u inozemstvo.

Ti ljudi nisu zaposleni, ali ne ulaze u službenu brojku nezaposlenih. Dakle, stvarna slika tržišta rada je puno kompleksnija.

Tko su “neaktivni” i zašto nisu u sustavu?

U kategoriju neaktivnih spada više od 1,5 milijuna ljudi. To su svi oni koji nisu zaposleni, ali ne traže posao. Među njima su učenici i studenti, mladi koji tek izlaze iz obrazovanja, rani umirovljenici, roditelji koji se brinu o djeci bez pristupa vrtiću, osobe koje skrbe o članovima obitelji, ali i oni koji su jednostavno odustali od potrage jer "nema smisla".

Neaktivni nisu nužno lijeni ni nezainteresirani. Mnogi bi možda i radili, ali ne pod postojećim uvjetima – bilo zbog niskih plaća, nefleksibilnog radnog vremena, nepristupačnog prijevoza, ili nedostatka podrške poput vrtića i domova za starije.

A poslodavci? Oni traže – ali često pod svojim uvjetima

Iako poslodavci često upozoravaju da "nema tko raditi", realnost je da posla najviše ima u sektorima koji zahtijevaju fizički naporan rad, sezonsku dostupnost i često – niske plaće. U takvim uvjetima, domaći radnici sve češće traže druge prilike ili odlaze vani, dok se tržište popunjava stranim radnicima.

S druge strane, ima i onih poslova gdje se radna mjesta otvaraju, ali obrazovni sustav ne prati potrebe tržišta. Mladi završavaju fakultete za koje nema potražnje, dok zanimanja u deficitu – poput vozača, zavarivača, medicinskih tehničara – ostaju nepopunjena.

Brojke su jedno, stvarnost drugo

Hrvatska ima više od tri milijuna radno sposobnih ljudi. No zaposlenih je tek oko polovica. Nezaposlenost možda pada, ali to ne znači da svi koji žele raditi imaju priliku – niti da su svi neaktivni zato što to žele biti.

Problem nezaposlenosti i neaktivnosti u Hrvatskoj nije samo u brojkama. On se skriva u kontekstu – u razlozima zašto ljudi ne rade, zašto odlaze, i zašto ne vide svoje mjesto u sustavu koji im često ne nudi mnogo izbora.

Ako želimo dugoročno rješenje, morat ćemo ići dublje: prilagoditi obrazovanje tržištu rada, učiniti radne uvjete privlačnijima, poticati fleksibilne oblike zapošljavanja i – najvažnije – slušati što ljudi stvarno žele i trebaju.